Brojni zapisi ukazuju da su gusle, kao drevni instrument prisutan širom svijeta, čvrsto ukorijenjene u istorijsko trajanje Vasojevića, najbrojnijeg srpskog plemena. Skoro da nema nijedne poznatije ličnosti ili važnijeg istorijskog događaja koji se zbio na našim širim prostorima a da ih nijesu opjevali narodni guslari, čuvajući tako od zaborava našu prošlost i tradiciju, koja se vjekovima i putem pjesme prenosila sa koljena na koljeno. Jedan od vodećih narodnih guslara poniklih u Vasojevićima svakako je Božidar Božo Đukić, iz sela Kuti kod Andrijevice, koji prije deset godina zauvijek napusti ovaj svijet. Zaćutao je 2010. godine njegov voljeni instrument nakon što se, iznenada, u 58. godina života, preselio u legendu, kao čovjek čije su guslarske pjesme rado slušane, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije, nego i mnogo šire. Dovoljno je reći da su njegove ploče i kasete, na kojima su se, između ostalih, našle pjesme „Pogibija Branke Đukić“ i „Zlo ti jutro, Crna Goro“, prodate u preko sedamsto hiljada primjeraka, i shvatiti da se radi o guslaru koji je talentom i pitomim glasom plijenio pažnju brojnih zaljubljenika u narodni melos. I druge Božove ploče i kasete označene su kao zlatne i platinaste, što pokazuje kakva je bila popularnost ovog guslarskog virtuoza. Ostali su iza Boža Đukića i mnogobrojni koncerti, od Kolarčevog univerziteta u Beogradu do prepunih domova kulture širom Srbije i Crne Gore, gdje su ga gromoglasnim aplauzima ispraćali oni koji su znali da uživaju u zvucima gusala i dirljivoj pjesmi koja je tekla sa njegovih usana. O Božovim uspjesima na estradnoj sceni pisali su i brojni listovi i časopisi, u kojima je svrstavan u najpopularnije guslare velike Jugoslavije.

– Đule je legenda našeg guslarstva. Ta se titula ne dodjeljuje, ona se vremenom stiče – zapisao je svojevremeno Ljubiša Jakšić u listu „Gusle i guslari“.

Iako je veći dio života proveo u Beogradu, uvijek se rado vraćao rodnim Kutima, gdje je na samo nekoliko stotina metara od granice sa Albanijom pisao stihove prilagodljive pjevanju uz gusle. Na taj način se, kako je isticao, branio od zavičajne samoće nadvijene nad ovim selom, koje zbog sve intenzivnijeg iseljavanja polako ostaje bez stanovništva, iako narodna pjesma kaže „Ljepše Kuti no dukati žuti“.

Govorio je Božo da su stanovnici jednog pograničnog mjesta najbolji graničari, pa je nakon donošenja uredbe da se vojska povuče sa granice i da njenu ulogu preuzme pogranična policija, u dvorištu svoje kuće, na jarbolu dugačkom desetak metara, postavio jugoslovensku zastavu sa petokrakom i srpsku zastavu sa četiri „S“. Zastave su se dugo vijorile ispred Božove kuće i nakon njegove smrti, podsjećajući na znamenja kojima je narod ovoga kraja dočekivao zoru i slobodu. Ta znamenja Božo je ovjekovječio i u guslarskim pjesmama u kojima je uvijek ponosno isticao svoju pripadnost srpskom nacionalnom biću.

Svojim odlaskom odložio je Božidar Đukić gudalo u stranu, ostavljajući upražnjeno mjesto u guslarskim udruženjima čiji je bio član, uz nadu da zvuci instrumenta koji je najviše volio nikada neće utihnuti na prostorima njegovih Vasojevića, bez obzira na zaključak „novokomponovanih pametara“ da se s guslama ne može u Evropu. A, on je tu istu Evropu uzduž i poprijeko obišao s guslama, pobravši simpatije kulturnog svijeta koji je, kako je i sam govorio, znao da vrednuje i uvažava različitosti civilizacija i načine na koji pojedini narodi izražavaju svoju duhovnu snagu.

Sudeći po tome koliko su Božove pjesme slušane i danas i da nimalo nijesu izgubile na aktuelnosti, može se slobodno reći da je on na pravi način odgovorio patriotskoj misiji da s guslama u ruci plemeni zavičajne gore i srpski rod.

D.J.

---

Uz strune gusala prkosio sili i nepravdi
Pored istorijskih dogođaja i ličnosti, Božidar Đukić je hrabro pjevao i o zbivanjima koja su se odigrala u toku i nakon raspada Jugoslavije, naglašavajući pritom žal zbog ugroženosti sopstvenog naroda i njegovih nacionalnih, kulturnih i istorijskih vrijednosti. Ukazivao je i na sve prisutnije ugnjetavanje srpskog stanovništva, ističući „kosovsku ranu“ kao nešto najbolnije što može da se dogodi jednom narodu. U svom pjevanju nije poštedio ni pojedine aktuelne crnogorske vlastodršce koji su, kako je govorio, „okrenuli leđa srpskoj braći odvodeći Crnu Goru putevima koji njenom narodu nikada nijesu bili svojstveni i sveti“. Zbog takvog nastupa imao je dosta neprijatnosti, ali se svojom pjesmom izdizao iznad onih kojima se poruka njegovog pjevanja nije dopadala. Prkosio je uz strune gusala sili i nepravdi, znajući da i poslije smrti ostaje pjesma kao najbolje svjedočanstvo o onašoj neprolaznosti na prostorima koji su nam istorijski i sudbinski namijenjeni.